Sjene Nad Balkanom

[Nakon prvog svjetskog rata, 01.12.1918. godine, nastaje Kraljevina SHS - Srba, Hrvata i Slovenaca. Na čelu države se nalazi dinastija Karađorđevića. Prvi ustav se dogodio 28.06.1921. godine, a njegovim ustavom je utemeljena unitarna monarhija, parlamentarizam i lokalna samouprava. Dolazi do nemira između država, do porasta komunističke partije koja iste te godine biva zabranjena. Nakon smrti kralja Petra Prvog, vladavinu 1921. godine preuzima njegov sin Aleksandar. 1928. godine dolazi do obračuna u skupštini. Stjepan Radić - osnivač Hrvatske Seljačke Stranke - biva ranjen i umire od posljedica ranjavanja mjesec dana kasnije. To dovodi do još većeg razdora u državi i nemira u Hrvatskoj. Kralj reagira i stvara zakon o "Kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi". To je značilo ukidanje ustava, raspuštanje Narodne skupštine i prenošenje vlasti na kralja, te isto tako zabranu rada svih političkih stranaka, sindikata, te udruženja koja su imala vjerska ili plemenska obilježja. Isto tako je promijenjeno ime države u Kraljevinu Jugoslaviju. Uvođenjem tog zakona, dolazi do snažnog otpora separatista, jača nacionalni pokret i dolazi do velikog otpora komunista, koji su proglasili vladavinu fašističkom. Na jugoistoku države je i dalje stajalo otvoreno "Makedonsko pitanje." Iako je Makedonija spadala pod Kraljevinu SHS (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju), u samoj državi se javlja revolucionarna, a kasnije teroristička organizacija VMRO koja je agent u službi Bugarskim interesima na Balkanu. Dvadesetih godina su se vodili žestoke bitke organizacije sa policijom u Makedoniji. Vlada je morala se konfrontirati s aktivnostima makedonskih i probugarskih bandi. U Vardarskoj Makedoniji su vođene prave oružane borbe žandarmerije s njima, a mnoštvo ljudi je maltretirano od strane jugoslovenskih vlasti pod sumnjom saradnje sa Unutrašnjom Makedonskom Revolucionarnom Organizacijom (VMRO). 1929. godine u Italiji se osniva Hrvatska Revolucionarna Organizacija (UHRO). Cilj im je bila borba protiv kralja Aleksandra i Jugoslavije te ostvarenje sna o samostalnoj državi. U Sofiji dolazi do sastanka vođe UHRO-a Ante Pavelića i vođe VMRO-a Vanča Mihajlova. Potpisuju "Sofijsku Deklaraciju" koja predviđa stvaranje nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Pod sve većim pritiskom, kralj Aleksandar mijenja zakon 1931. godine. 1934. godine on odlazi u Marseille, ne sluteći da se na njega sprema atentat - potpomognut Musolinijevom Italijom - od strane UHRO (sad noseći naziv Ustaša) i VMRO.] Došlo je da se plaća što su nam djedovi ginuli, a mi smo sve to davali, prodali... kako se u krug sve vraća "Mora se krv pustiti za možda bolje sjutra..." Gadna li su nam ta jutra Iz kojih se ne možemo probuditi! "Za kralja ova su čet'ri metka priznanje, pucanj rješava Makedonsko pitanje!" Čuo sam viku, dreku; komešanje i jeku jauka što kao meci uši mi sijeku A u Sofiji, dvadeset devete, sastali se dvojica planove da saplete; Kumljenje, braćenje, poljupci za pamćenje; Jedan za ustajanje, a drugi za vmranje. Bugarska ruka vodi, Makedonci ka slobodi kliču, viču: "Za slobodu!", ne znajući cijelu priču; Černozemski pištolj puni, podmaži ga pa ga pljuni, Italija ruke trlja, obala im zube kruni Scenario postavljen je, kulisa je dignuta... Gusta je magla padala kad je ruka tog kralja stradala Crna je zemlja plakala, tad je nacija cijela zaspala Za kralja!

Submitted by VladTheImpaler666 — Apr 25, 2025

[Iz Dnevnika: Beograd 1939. godina. Pronađeno je truplo čovjeka u Brankovoj ulici. Došavši u stan, mogao sam osjetiti miris krvi koja je dobrano natopila tepih na kojem je ležao preminuli. U stanu nije bilo struje, jedinu svjetlost je stvarala ulična lampa koja ju je dobacivala kroz prozor i gomila svijeća zapaljenih u stanu. Inspektor Lukić je već čučao pokraj mrtvaca. Pokazao mi je glavom - čovjek je držao nešto u rukama. Nisam niti slutio tada da će ovo biti najveći slučaj moje tek započete karijere.] Noć, za koji minut' ponoć, "U zapisniku stavi, ušao je tu kroz prozor. Bljesak noža, zariven mu tu u grudi, U ruci mrtvac napisao zadnji govor." Lukić reče, pa na me prstom kreće: "Mali, gle kako noćas imaš sreće; Prvi ti slučaj, ostavljeno je i pismo, možda nam zbori, ubicu nam još otkri." Munja sijevnu, dok iz ruke papir vadim, brišem krvlju, možda koje slovo spasim. Ništa nije ukradeno, odnešeno, Ostavljeno je sve gdje je bilo, što li se to noćas zbilo? Gavran graknu, čujem ga kroz prozor krenu, K'o "nikad više" jezu mi niz kičmu stegnu; Otvaram pismo, iz njega mi očaj vrisne ime moga oca i snažno me u grudi stisne. Noć, za koji minut' ponoć, Uzimam ta slova, zgužvam ih u sako, odoh; Čujem glasove iza mene, krici žene, sudariše nam se pete, suze snene salivene K'o niz čašu opijene spuštene n' obraze njene "Moj oče!", misterije s' otkrivene Jedva sam joj riječi čuo, skoro sam se poskliznuo, na pameti samo jedno, pismo vražje-pismo bijedno: "Ne mogu više ni trena ćutiti o ovome, dušu svu mi je izjela tama koja me je ždrela, kao pak'o crni mi na grudi sjela." Pismo piše, na moga oca stoji, njegovo ime stranice mu glasno kroji: "Večeras idem, reći ću sve baš svima, noćas na kraj stajem decenijama lažima!" Moj oče, u šta li si se spleo? Zašto te je ovaj mrtvac prokleo? Beograd sivi, noć ga čini više sivljim, Usta ne zbore, al' iznutra snažno vrištim Ulice kišne, noge moje k'o da nisu više moje, samo broje, korak za korakom stroje! U sitne sate, nasilno lupam o vrata, Svjetla su ugašena, strah u kostima me hvata: "Žandaru stari, otvaraj mi svoje dvore, Moj oče, neki konci sudbinu ti gadnu kroje." "Za ovaj zločin potrebno je dvoje!" Munja sijevnu, dok iz ruke papir vadim, Gledam mu oči, hladan, priseban je sasvim: "Kakve su ovo laži? Zašto je tu moje ime? Ovo je neka šala, uništavaju nam prezime!" Gavran graknu, isti gavran k'o od prije, Kao da zna, zbori; nešto čudno tu se krije. Uzburkane niti spajaju se noći ove, prošlost sadašnjosti viče, rane stare k'o da zove... [MJESECIMA KASNIJE] Moj oče! Dvadeset godina sam čekao... ...da ti nađem grob!

Submitted by Sexy Gargoyle — Apr 25, 2025

[IZ DNEVNIKA: 22.04.'39. Ivan i Klaus su me čekali ispred kafane. Obojica su bili na dobrom putu da ih počnem nazivati najboljim prijateljima. Ivan je iz Zagreba, iz ne toliko imućne familije; zapravo je prvi u njoj koji je završio neke više škole. Klaus je bio totalna suprotnost, njegovi su decenijama živjeli u Beču, bili su visoko pozicionirana aristokratska familija dok se dva brata nisu posvađala na krv i nož. Jedan od njih je otišao gdje ga drum vodio - dogodilo se da ga je odveo u Banat i tamo je ostao s ženom i sinom jedincem. Klaus je bio crna ovca; očekivalo se da će ići na studije, a on završio u Beogradu isto pišljivo policijsko zanimanje kao i ja. Zapravo, tako smo se sva trojica upoznali. Ne volim pisati o ovome, ali jedino sam ja dobio posao od nas (kao pratnja Lukiću), a razlog zašto sam ga dobio je zbog oca, starog žandara. Nisam koristio njegovo ime kad sam aplicirao, no sigurno su prepoznali da sam njegov sin i nekako osjećam da je to poguralo stvar. Prepričao sam im sve uz rakiju kod starog Đorđa u kafani.] "Gle", po leđima me stisnu: "Ja sam ti siguran u tvoga oca." "Ma nema šanse da se tu nešto crno plete." Naiđoh na dva oslonca; K'o što i mislih - tu su da mi sve sumnje sklone, ma nek' se gone i ove crne misli što hrane mi demone, zavlače me od bitnog, hitnog slučaja: "Ko li je ubio tog starca?" "Otvoreni prozor, ušao je kao lopov, Čašica ne sluti da je u njoj sijan otrov, no za svaki slučaj, nož u srce - ovaj j' gotov..." Čitam zapisnik, nešto tu mi smrdi u svemu tom... [Krećemo od Đorđa ka novoj kafani za koju su Ivan i Klaus čuli. Nešto sa čudnim imenom, direkno iz Amerike došlo kod nas. Đorđe nam je, na našu nesreću, dao popriličan broj rakija da nam griju grudi dok ne dođemo do tamo. Ja sam, iako pijan, još razmišljao o slučaju.] A šta ako nije bio stranac? Šta ako ga je starac pustio u svoju dnevnu jer ga znao? Misao mi u glavu sijevnu, brži jezik pa je kaže; "Daj ne seri," Ivan važe, "baš te nešto gadno sapra... Nije ti ovo k'o u filmu što režira ga Frank Capra." A možda nije, a možda tu je baš sva kvaka: Prozor stvoren kao laž, a zapravo tu su vrata - otvorena prijateljski z' kuma, sina ili brata?! "Previše filmova, u glavi ti se vrti." Klaus vikne, zapne, padne, pred ulazom se zavrti: "Gle tu smo!", otvori ulaz nogom - kad muzika sve je tiša, a tišina se pokri grobom. Svaki bi normalan u tome trenu stao, no rakija j' čudo kad je tiho spravi đavo... Konobaru mašem, zapinjem za šinjer crni, Bend kreće, šaka zove, ko će koga sada prvi?! [IZ DNEVNIKA 15.04.'42. Nisam znao šta je zima dok je nisam dočekao na obroncima Kozare. Vjetar ti ne ulazi u kosti, on prolazi kroz tebe i ne staje prolaziti. Dok pišem ovaj dnevnik, ruka mi drhti i znam kako će mi pokoja slova pobjeći. Danas po cijeli dan razmišljam o nama trojici i noći kad smo napravili sranje i tuču u onoj kafani, zaboravio sam kako se i ta kafana zove. Prosto je začuđujuće koliko tada nismo slutili ništa. Još je začuđujuće kako čovjek ne zna šta su sretni trenuci dok ih se ne sjeti Bog zna kud. Sad sam primjetio krv na desnoj ruci. Ne znam čija je, no znam da nije moja. Danas je umrlo sedamnaestoro. Ja sam i dalje živ. U pozadini čujem popa kako pjeva crkvene pjesme. Pokoji ženski glas mu se pridruži. Zaustavio bih ih, no koja je poanta? Ako i oni hodaju noću i traže nas po ovoj zimi, možda i zaslužujemo biti nađeni. Vidim narodu slušanje te pjesme prija. Da mi se vratiti u te trenutke kad nismo ništa znali...]

Submitted by VladTheImpaler666 — Apr 25, 2025

[IZ DNEVNIKA 21.07.'39. Već mjesecima istražujem slučaj. Blagorečeno, nisam napravio niti jedan korak naprijed. Zapravo, čini mi se da sam ih napravio više unazad. Na stranu i taj prokleti slučaj, danas mi se dogodilo nešto začuđujuće. Trčao sam kući i zapisao taj događaj u dnevnik prije nego ga zaboravim. Kao i svakog ponedjeljka išao sam u banku da ostavim pola plate na račun. Čistačica ispred mene je izgledala kao da je vidjela duha. Uhvatila me za ruku i...] U ovaj dnevnik, dana Gospodnjeg, upisujem događaj, zar ovo me dočeka; Neka mi žena, na ulazu kod pošte, rekla kako ličim na jednoga čovjeka Isto mi lice, iste mi ruke, Kaže borila se u ratu pokraj njega, "Bježi, ženo, što staješ mi na muke, Ja nisam taj čovjek, muči te neka sjeta!" "Ti si pljunuta na njeg' slika! Kao da te on naslika! Istih očiju i istog lika; Ni najmanja nij' razlika!" Luda ženo, što si na me, navrnila k'o olovka ka papiru Makni se, ludo, ne stvaraj mi drame; Bježi od mene, pusti me na miru! "Ko ti je otac? Onaj žandar stari! To govno jadno, znam ja toga mućka! Pitaj ga dobro koga su sve krali, Reci da ga puno pozdav'la Milunka!" Pričala mi o borbi, pričala o tom borcu, Kako ga dugo vid'la nije, što mu se dogodilo na koncu? Pričala mi o njemu, dobio je orden gvozdeni, a ja sam njegova pljunuta slika, k'o da sam mu rod rođeni Ja, ja samo... ja samo dobro znam da je ovo sve igra Kako mi se čini da se sa mojim srcem ova luda žena s'igra Da, da ona... da ona voli izgleda da u sve zagleda! Pusti! Pusti me ti, ne žalim ni trena što mi oduzela, vrijeđala sve što je moje nije ni malo se obuzela; Izgleda mi da su je svi bacili jadnu na koljena... "Znam, znam tvog oca, nikad taj žene vid'o bar nije, a kako sad ti njegov sin si, da nisi možda ti njegovo kopile?" Da, da ona... da ona voli izgleda da u sve zagleda... Pusti! Pusti me ti, ne žali ni trena što mi oduzela, vrijeđala sve što je moje nije ni malo se obuzela; Izgleda mi da su je svi bacili jadnu na koljena... U ovaj dnevnik, dana Gospodnjeg, upisujem događaj, zar ovo me dočeka; Neka mi žena, na ulazu kod pošte, rekla kako ličim na jednoga čovjeka Isto mi lice, iste mi ruke, Kaže borila se u ratu pokraj njega, "Bježi, ženo, što staješ mi na muke, Ja nisam taj čovjek, muči te neka sjeta!" ENGLISH: [FROM THE DIARY 21.07.'39. I've been investigating the case for months. I didn't take a single step forward, to say the least. In fact, I think I've made few of them backwards. That damned case aside, something weird happened to me today. I ran home and wrote it event down in my diary before I forget it. Like every Monday, I went to the bank to leave half of my salary to my account. The cleaning lady in front of me looked like she had seen a ghost. She grabbed my hand and...] In this diary, this year of the Lord, I'm writting something that never happened before; Some weird woman, at the entrance didn't let me through; Said that I look like a man she once knew. The same face and also the same hands, She saiid she fought with him in Great War "Let me be, woman, I'm not that man, Your memories betrayed you and kept a different score!" "You are spitting image of him! Its like I'm seeing a ghost With the same eyes and the same face, Not even the slightest difference!" You old fool, what do you want from me? I've already told you to leave me be! Go away, I don't need this strange drama, You need to check if you have some trauma!" "Who is your father? That old gendarme! That piece of shit, I know that man! Ask him well from whom did they stole, Tell him that Milunka greets him a lot..." She told me about the war,she told me about that fighter, She hadn't seen him in ages, did his flame explode or burned lighter? She told me about him, how he received many military decorations, I should be glad I'm spitting image of him, he is a saviour of nations! I, I just... I just know that this seems to be a game, Like she is playing with me, This crazy woman is playing with my heart Yes, yes she is... She likes to put her nose into all of my business! Let go! Let go of me, She doesn't regret for not a moment That she took most of my time, Insulted me and everything that is mine. She couldn't control it, that poor old lady.

Submitted by Infernal Flame — Apr 25, 2025

[Iz Dnevnika: 15.05.'40. Prošlo je skoro godinu dana od kako sam postao službenik i nekoliko mjeseci od kako je Ivan otišao za Zagreb. Ne krivim ga, dobio je odličnu priliku biti šegrt detektivu, isto kao i ja. Nadam se da će njegov prvi slučaj proći bolje nego moj. Na današnji dan je isto tako i godinu dana od smrti starca. I dalje nijedan svjedok i nijedan osumnjičeni. Došavši u ured, na stolu pored rakije koju mi je Đorđe dao za poklon [i koja je već bila načeta], našao se neotvoren telegram. Poslano juče. "Dođi u Zagreb. Dogodilo se identično ubojstvo kao u Beogradu." U potpisu: Ivan. Zajedno s Klausom, koji je počeo raditi sa mnom u stanici, sam se zaputio ka Ivanu..] "Moj druže beogradski, pogledaj - isti slučaj; starac na podu, pismo - čitaj pa izračunaj koje su šanse na ruke da nam iste lance padnu...", nisko mu dole glava, soba je netaknuta, nije obijena brava. Pismo u ruci, jesul' ovo more? San postaje java, a u javu sve dublje i dublje tonem... "Ovaj put je pismo skriveno, Iza ormana, virilo iz rupe... Gled'o sam, svašta u njemu je rečeno..." Osjetih teret dok mi dao ga u ruke. "Iako mi do sad sva rđava djela; Kunem se svime, svojom mrtvom kćeri; Ovo što pišem istina je cijela..." Čitam k'o akter u nekakvoj zavjeri. "Davnijeh dana, prošloga nam rata, bio sam mladić, redov u toj četi, Kad zastava s Beograda je pala, s njom su nam pali svi naši zavjeti." "Ostali iza - a narod ka Golgoti; pljačkali, krali - što nam u ruke palo; Nas tri zla, na kradji nije stalo, jedne se proklete noći čak i silovalo..." Šta je ovo?! Majku li mu jebem sto puta! I onaj i ovaj mrtvac, pa čak i Milunka, se sjatili na moju familiju k'o muve na govna Kakva silovanja moga oca?! "Evo tu ti piše..." Ma boli me kurac što piše, to što piše sve odiše lažima! "Čitaj dalje!", Ivan na me vikne, a glas me probija u srce k'o zarđalim čavlima. Izgubljen u Zagrebu, izletio iz stana k'o najveći lopov u tminu, na grani neka vrana ili gavran, opet crni, tu je, gleda - dušman krvni, idi ptico, Bog te ned'o, dosta sam te noćas gled'o! Gdje god ti si, uvijek sranje, posrtanje pa padanje, samo laži uvijek daješ, a istina ko zna šta je! Ovu istinu k'o pas žvačeš... Lažeš, ptico, dobro to znadeš, lažeš, 'tico, k'o pas lažeš! Ovo pismo u džepu, ovo pismo ništa nije k'o ova prokleta čaša što od mene dno krije. Ma jebem vam majku svima... ostavite mi oca na miru! Vi ste svi otrovi... vi ste svi zmije! Vi ste svi lažljive zmije... "E moj druže beogradski - znali smo gdje j' najlakše; a gdje drugdje nego slomljenog na dnu flaše." Pustite me, pseta, zmije, laže vam jezik crni, bacite me kerovima tu na ovoj jad-kaldrmi! Ivan: "Dosta! Dokle ćeš jadan biti, pijanduro jebena, u flaši se ne mo'š skriti! Veća se sranja događaju ovih dana, da ti je teško, shvatam, al' sjene su iznad Balkana! "Ćaća mi rek'o: Glavu sagni, mudro šuti, Od smrti kralja nešto gadno tu se muti. Bojim se da će prošli rat biti igra naspram ovog novog kad na vrata nam umaršira." Klaus: "Moj druže, muka je tvoja teška, savjetujem riješi je prije toga metka jer moja gruda, odakle moj je tata, već je pripojena, čak i bez objave rata." "Kod nas se slavi, u mome domu radost, stariji vole slavit' taman pred što gine mladost, a Balkan slijepi, oči sebi voli vadit' više nego jezikom istini se ponizno obratit'..." Evo opet smo zorom u kafani, sjećate l' se kad sam s vrata pit'o: "Hoćel' biti rata?" Gle kako li su sada odgovora druga data. Koja li je budućnost za Njemca, Srbina, Hrvata? Čeka li nas puška, pero, truba il' lopata? Zareknimo se, oči u oči, brat do brata, na nišanu nikad, bilo il' ne bilo rata. "Kunem se krvlju svojom, ne bio živ ja nikad, ako se na nišanu nađe bilo koji ikad! Ako dođe da nas puška zove, ruke ove neće na vas." "Kunem se i ja, rode, milijeg od vas nemam, pucati nikad neću, prije ću da se predam!" Sva trojica, jutro ovo u kafani; Zavjeti su izrečeni, zavjeti su dani. [Iz Dnevnika 13.04.'80. - Mladi Uskrs Nakon skoro 40 godina se vraćam na ovo mjesto. Put me vodi kroz sela, ovaj put s njom pod ruku. Gomile ljudi dolaze autobusima. Bože dragi, koliko smo tuge ovdje proživjeli. Trudim se biti što smireniji, no osjetim kako mi suze naviru na oči. Pale su niz obraze kad sam u daljini vidio prošlost i malog Vasu.] Oni spavaju svi do jednog, redom, U plitkom grobu, neskrštenih ruku, Bez svog pokrova i pod teškom bijedom, I trunu mirno kao u sanduku. Oni spavaju, nesebični, blagi, S ranama živim i mrtvim očima, Velike duše kao kamen dragi, Vječita pjesma koju im otima. Oni spavaju, ti naši sinovi, U svojoj krvi, bezbrižni k’o 'tići, Zaboravljeni k’o mrtvi krinovi, I ponositi k’o stari plemići. Oni spavaju po Balkanu cijelom, Za dobro tuđe, za spas svog plemena: Nikad ne bijahu sa zastavom bijelom, Ti mladi momci velikog vremena! Oni spavaju prosti, bez ukrasa, I njine grudi gusti crvi plave; I dok se gube iz svog lijepog stasa, Humke im rastu u cvjetove slave. ENGLISH: AS LONG AS THERE'S NO NEW WAR [FROM DIARY 15.05.'40. It has been almost a year since I've became an officer and a few months since Ivan left for Zagreb. I don't blame him, he got a great opportunity to be an apprentice detective, just like me. I hope his first case goes better than mine.. Today also marks one year since the old man's death. Still no witnesses and no suspects. As I arrived at office, there was an unopened telegram on the table next to the brandy that Đorđe had given me as a present [which had already been opened]. Sent yesterday. "Come to Zagreb. There was an identical murder as in Belgrade." Signed: Ivan. Together with Klaus, who started working with me at the station, I headed towards Ivan..] "My friend from Belgrade, look - the same case; old man on the floor, letter - read it and calculate what are the chances that we will both end up in the same chains?!" His head is low, the room is intact, The lock has not been picked, the window not cracked. The letter is in hand, the nightmare begins again; The dreams become reality and I sink deeper and deeper into it. "This time the letter was hidden, behind the closet, tucked in a hole; I've read it, a bunch of stuff was written..." I felt my shoulders carried the weight of the world "I know all my deeds were rotten, But I swear, on my dead daughters name, Everything I'm writting is only the truth..." I read the letter, full of written words of blame "Ages ago, during the Great War, I was a young man, my company - a private in it, When the flag from the Belgrade fell, All our wovs and honor fell with it" "We've stayed behind and people went through hell, We robbed, we stole - whatever our hands could grab, Us three bastards, we didn't only stopped at theft, One damned night...there was even a rape..." What the fuck is this?! Fuck this asshole and all of his lies! First and now this victim, as well as Milunka, they flock to my family like flies to shit What rapes did my father do?! "Here, it's written there..." I don't give a fuck what was written, it's a bunch of god damned lies! "Keep on reading!", Ivan shouts at me, and his voice pierces me into the heart like rusty nails. Lost in Zagreb, I ran out of the apartment like thief into the night, I can hear some crow above me or again that black old raven, watching me like beast, so cruel; Run away, you damned bird, I've had enough of you! Whenever you appear, doom follows, more and more evil comes; You always bring lies upon more lies, when will truth finally arrive? You are chewing that truth like dog chews some bones. That's the only thing you do so fucking well, you lie so elegantly like you came from hell. This letter in my pocket, that letter is nothing, like this empty glass that's inviting right in front of me. Fuck all of you, you fucking assholes, leave my father alone! You are all snakes, but now your cover is blown! "My friend from Belgrade - we knew where to find you, just follow trail of empty bottles, it will lead us through to bars..." Leave me alone, you lying snakes, your tongue is full of venom, let me die on this sidewalk, next to my puke and some cars... IVAN: "Stop! You fucking disgrace! How long will you do this to yourself?! Always trying to find the meaning at the bottle's end. Some bigger shit is happening around us these days, Dark shadows over Balkan are looming, our house is ablaze!" "My father told me: Be quiet and keep your head low, Since the death of a king, some new and unseen storm is arriving and will be bigger compared to the last war. This new one will burn and destroy us all." KLAUS: "My friend, I really do feel your pain, but trust me, be done with it before it's too late. My homeland, from where my father hailed, it is annexed and your country could be next." "At my home there's joy, a great jubilation, My father screams: "Finally, we have become one true nation!" But Balkan is blind, always gouging out it's own eyes thinking that is better, keeping head down, hoping all will pass." Look at us, again seeking dawn at bars, Do you remember when I've asked: "Will there be a new war?" Look at those answers now, they are so different than before. What future awaits a German, Serbian and Croat? Is it a gun, a shovel, trumpet or a quill? Let's make a promise face to face, all in good will, We will never shoot at each other in war and peace, we will not shoot at brothers. "I swear on my blood, let me die instantly if my rifle ends up seeking any of your lives. If war ends up calling, these hands will not have your blood!" "I also swear, my brothers, I will never answer that call, If I had to choose between you, I'd rather die in the mud!" All three that morning in the tavern said their wovs and said their bonds. [FROM DIARY 13.04.'80. - Young Easter After almost 40 years I am returning to this place. The road takes me through the villages, this time with her by the hand. Crowds of people arrive by bus. Dear God, how much sadness we have experienced here. I try to be as calm as possible, but I feel tears welling up in my eyes. They fell down my cheeks when I saw the past and little Vaso in the distance.] They sleep, all of them, in a row, In a shallow grave, with uncrossed arms, Without a cover and underneath severe misery, And rot like in a casket. They sleep and are unselfish and mild, With living wounds and dead eyes, Great souls like gemstones, An eternal song that takes away from them. They sleep, those sons of our ours, In their blood, carefree like birds, Forgotten like dead lilies, And proud like old noblemen. They sleep all over the Balkans, ​For other​s’ good, for the salvation of their tribe: They were never with a white flag, Those young men of a great time! ​ They sleep simple, without decoration, With their chests as thick blue worms; And while they depart from their nice stature, Their mounds grow into flowers of glory.

Submitted by NecroLord — Apr 25, 2025

[IZ DNEVNIKA: 16.05.'40. Sat je otkucao ponoć - istu ponoć kao onda kad sam ušao u taj prokleti stan i našao truplo starca. Skoro pola godine je prošlo, a jedino što imam je njegovo ime. Prvi slučaj i već pokazujem svu svoju nesposobnost. Ovo je jedna od onih večeri kad se pitam jesam li lažac i nitkov koji nije zaslužan posla kojeg radi. Naravno, kao najveći slabić, izgubljen u tuđoj zemlji, tražim otrov s kojim sam već naveliko na "ti." Vidno pijan, teturam ulicama u nadi da će me već neko lišiti ovog bola koji je konstantno prisutan. Za divno čudo, naletio sam na bar koji je radio. Duboko iza svoga vremena. Da nisam pijandura, imao bih svo pravo iskoristiti svoj "policijski" status da ga zatvorim. Ušavši unutra, mogla se vidjeti memorabilija iz prošlog rata. Pištolji, zastave, slike... Uzevši u obzir koje je doba dana, unutra je bilo poprilično puno ljudi. Sjeo sam za prvi slobodan stol i pokazao kelneru za piće. U glavi sam već odvrtao scenarije ako me odbije poslužiti, no dobio sam ga gotovo odmah. Na tren su mi u glavu došli Ivan i Klaus - piti bez njih je samo obično pijanstvo. Još i dalje su me progonile Milunkine riječi o mome ocu. Ako je sve laž, onda sam ja jedna od najvećih... Bend se penjao na binu nakon pauze.] Zima je bila sestra mila - u starom šinjeru se krila, u plitkom grobu pokrov šila, nježno, lako, kao svila, na tren - k'o da ih oživila Gdje si sada, moja draga, Balkan te cijeli od me skrio, Kolike noći sam sam bdio Spominjuć' tebe, psujuć' vraga, Dozivajuć' te poezijom... Za sve one koji ginu; dižemo čaše za sve hrabre Jer samo hrabri u visinu vinu se za sve nas sanjare; jednom ć'mo i mi u istinu... Zima nas grije, a ja molim, Slutim najgore, pa se smijem, Smijem se svemu pa me boli Što sudba crnu žalost krije, a ja još i dalje volim... [...a možda je zapravo sve to što je rekla istina...] ENGLISH: FOR THE ONES THAT ARE BRAVE ONLY WHEN THEY ARE DEAD [FROM THE DIARY: 16.05.'40. The clock struck midnight - the same midnight as when I stepped inside that cursed apartment and found the old man's body. Almost a year has passed and the only thing I have is his name. First case and I'm already showing all my incompetence. This is one of those nights when I wonder if I'm a liar and a scoundrel who doesn't deserve the job and this badge. Like a coward, lost in foreign city, I'm looking for my very dear poison. Visibly drunk, I stagger through the streets in the hope that someone will relieve me of this constant pain. Miraculously, I saw a bar that was working and it was well passed the time of closing. If I wasn't a drunk, I'd have every right to use my "police" status to shut it down. Going inside, you could see memorabilia from the last war. Guns, flags, pictures... Considering the time of day, there were quite a few people inside. I sat down at the first available table and motioned to the waiter for a drink. I had already played out the scenarios in my head if he refused to serve me, but I got it almost immediately. For a moment, Ivan and Klaus came to my mind - drinking without them is just ordinary drunkenness. Milunka's words about my father still haunted me. If it's all a lie, then I'm one of the biggest... The band took the stage after the break.] Winter was a dear sister - she was hiding in an old shin, in a shallow grave a shroud was sewn, soft, easy, like a silk, for a moment - as if she revived them Where are you now, my lover, Entire Balkan hid you from me For so many nights I've stayed awake alone, mentioning your name, crying so lonely and calling you with poetry For all those about to die; We raise our glasses for all the braves Because only the brave raise to heights we could only dream of, but they pave the way; for us to follow them there, one day... The winter warms us and I pray, I know death is near so I'm laughing, I laugh at everything because I'm in pain; We know our fate, but again I write in cover: "I still love you, my dear lover..."

Submitted by Corpse Defiler — Apr 25, 2025

[IZ DNEVNIKA: 17.05.1940. Jedva da sam sišao sa stanice, a već sam trčao prema kući moga oca, isto kako sam bio trčao kad je starac umro, ali emocije su ovaj put bile drugačije. Večeras ću saznati istinu makar mi to bilo zadnje!] Noćas sa tajni sva prašina pada, Sadašnjost pozno ka prošlosti hrli Ispred stana sad će doći garda; Noćas glas dobijaju svi što su umrli Dokaze imam, dolaze po tebe, Korak po korak vani - čuješ li ih, stvore? Čiju li si ženu klao, koga li si silovao, Kako noću spavaš, snovi jel' te progone? Ruka ti drhti, kosa ti mlaka, Sve je laž bila, sve što si mi rek'o! Sad se kriješ ispod tamnog, crnog oblaka, a puta nema više, put ti je pobjeg'o Ne sikći, zmijo, riječi ti sive, nemaju više ništa, dubine ni glasa; Večeras sve žrtve ponovo su žive, Večeras priča užasa se napokon završava Otac: "Ko ti je ovo rek'o? Zar ne vidiš to su laži, zar ti je nitkov neki od tvog oca možda draži?!" Sin: Evo ti pisma, sva su na tvoje ime, svi tvoji prijatelji prije smrti izdali te! Otac: "Ma kakvi prijatelji? Blažu te krinom, opijaju te ružom, prodaju te ružmarinom!" Sin: K'o kakav Juda upireš u njih prstom, a do maloprije sve ih dokrajčio rukom čvrstom. Viđen si u stanu, za Zagreba sam kartu našao u tvome džepu, nisi sakrio pohlepu A i ova crna pisma su te odala, jedan ih pis'o pred smrt, druga sakrivena iza ormara Sin: Nema dalje, shvati, na ruke ti lanci zasigurno noćas stižu, laž za laži sve se nižu Hoćeš li makar sada razbiti tu tišinu, Jednom više, makar jednom, reci tajnu za istinu! Otac: "Sve su to govna, pred smrt me preklinjala, njihova grla sad bi sve odjednom svim' priznala! Ma da sam znao, ranije bih ih klao, samo da sam znao... u pak'o rani bih ih slao!" Nitkove! Sve ove decenije, sve su laži, Sav tvoj život stvoren, istinu sad mi kaži: Koga si silovao? Od koga si majku 'krao? Koje si dijete jadno u raljama zla poslao? [Otrčao je i hitro uletio u sobu. Zaključao je vrata iza sebe. Čuo sam ga kako traži nešto. Nakon trećeg pokušaja sam uspio nasilno otvoriti vrata. Stigao sam na vrijeme i vidio ga s pištoljem u ruci. Hrvao sam se s njim da mu ga oduzmem. Da li ga je želio upotrijebiti na sebe ili na mene... ne znam...] ENGLISH: THESE DAYS OF OURS [FROM JOURNAL: 17.05.'40. As soon as I came to the city, I ran straight to my fathers house, with the same haste I did when the killing first happened, but this time with different emotions. Tonight I will know the full truth one way or the other!] Tonight the face behind the veil of secrets will finally appear In front of the house the guards will arrive, Tonight the dead ones will finally scream Evidence is here, they're coming for you, Step by step outside - do you hear them, you bastard?! Who did you slaughter, what woman did you rape?! Your lies are crumbling and you thought they've been mastered! Your hand is shaking, your face is pale, Everything was a lie, everything you've said Now, like coward, you're hidding in shame, But all of your roads have turned into graves Like a snake you showed silky tongue, But your words are empty, weak & done; Tonight all the victims are alive again, Tonight the story ends with prison or by gun FATHER: "What is this shit?! Why even bother? You believe those lies from them and not your father?!" SON: Look at these letters, they all say sour name, Each of your friends wrote them before their death. FATHER: "Friends, you say?! They've blessed me with shame, They've kissed me and betrayed me for me to take all blame!" SON: Like Judas kiss, the one that betrays is you and the one that killed was you with your hand Witness saw you at the place, I've found a ticket to Zagreb; not everything went as you've planned All of these letters points to you: One was written before death, the other was well hidden FATHER: "They are all cowards, begged me before their deaths, They wanted to sing and talk the truth and grow conscience If I knew they would sing, I'd killed them easlier, Only if I knew... It wouldn't have come to this nonsense." You bastard! For all these years you've lied, Tell the truth, finally - why hide anymore, why bother; Who did you rape? What woman did you murdered? What child won't ever again see their mother?! [He panicked and quickly ran into the room. I've heard the door locked behind him. He was searching for something. After the third attempt, I managed to force open the door, just in time to see him holding a gun. I've tried to wrestle it out of his hand. Whether he wanted to use it on himself or on me... I don't know...]

Submitted by NecroLord — Apr 25, 2025

[Sjeo je ispred mene i napokon počeo, možda po prvi put nakon 20 godina, pričati istinu. Istinu koja će zalediti moje kompletno biće.] Aj pošla Anka u šumu, S' sjekirom na ramenu, Za njom išla tri žandara, Sva tri naoružana. Prvi nosi okove, Drugi nosi noževe, A taj treći sablju tanku, Da zakolje Anku. Anka njih je molila, Bijele ruke sklopila, Nemojte me, braćo, klati, Muž će moj plakati, Aj šta će reći moja majka, Da je zaklana Anka. English: DYING TIMES [He sat down in front of me and finally, for the first time after almost 20 years, started telling the truth...] Anka went to the woods, With an ax on her shoulders; She was followed by three knaves, All three digging her grave. The first one carried chains, The second one carried a knife, Third one wanted to rape and slaughter innocent Anka. Anka begged for her life With her silky white fingers: "Please, please don't kill me, my husband will cry; What will my mother say to find her daughter raped and slained..."

Submitted by Infernal Flame — Apr 25, 2025

[Obuzeo me je neviđeni bijes nakon što je priznao da je zaista silovao ženu koja je spomenuta u pismu... no to nije bila cijela istina...] Znam taj pogled u ogledalu, rasuo se kao propast horizonta Istina je napokon prehodala tajnu kao što to vojnik radi od fronta do fronta Znam - više ovaj grumen zemlje i ovi zidovi i sve ove boje; Više ništa ne mogu zvati svojim jer nikad ništa nije niti bilo moje Tuđe me ruke učile dok hodam, Tuđe oči vidl'e prve korake što pođem, Tuđi mi jezik lag'o, uši prve riječi čule; Tuđeg sam čovjeka zvao svojim ocem! A on je krao, a on je silovao neku ženu koju nikad nisam čuo niti vid'o... K'o otrov u venama, lopov u noći, nejač iz naručja zlobno joj odkid'o "Sine, ti sveti, ti se sjeti kakoj' 'mrijeti... Sine, ti daleki, majci sveti na grudi sleti..." Postao sam laž... S godinu dana u naručju rođene majke pratio oca u boj; Sjećanja naviru kao poplava, iako ne pamtim sve što se dogodilo niti tog trena, Vidim sebe na fotografiji što mi lažni otac dao i polako slaže se slika cijela: S dvije godine, sjećanja nemam, ali kaže mi da je bomba pala, ubila mi babu i djeda, na licu mjesta, majka ostala sama, kao što su majke tada ostajati same znale, klince male odgajale bez ikoga igdje dok su muške ruke pucale na neprijatelje, a do nekoć oruđe koristile za sađenje njive... Do nekoć... s tri godine sirene kroz grad se ore, a ja dvorce svoje gradim od vode i mokrog blata; Tamo negdje daleko po ovoj zimi očevi se bore, a ja s drvećem se igram puške i odrasloga rata, Majka sve više tone, no viče "Biće bolje..." komšinici staroj dole s prvoga sprata. Četiri godine, noć za koji minut' ponoć, čujem vrisku, dreku, razvaljena teška vrata; Pijane spodobe bacaju po stanu sve što nije imalo težinu i vrijednost žutog zlata... Jedan mi prilazi dok se drugi smije, treći glasno viče: "Hoćeš biti njegov novi tata?" S pet godina zaboravio ko sam, što sam, šesta mi došla - prošla k'o onako iz inata, Majku mi silovanu, izmučenu izbrisala pamet bolna, k'o da je bila napravljena sva od blata; K'o onda kad sam dvorce gradio, al' dvorci bijahu stvarni, a ovo kao da je krišom stvorila mi mašta! Sedma godina, tamo gdje je pala bomba, izbrisala i to sjećanje, kratež dubok kao jama... Lice neviđenog oca izblijedilo sa slike jer se nikad spominjao nije, progutala tama i to njegovo ime, kao drvo prije zime, uvenulo i nestalo s njegovim granama. I sve te godine prođoše k'o slova, k'o ljubav, k'o sve što u životu uvijek prođe! Sad znam zašto pijem: Pamet zaboravlja, al' duša pamti i u srce tiho tuga dođe; Podsjeća na prošlost, na dodir moje majke, na heroja moga oca - podsjeća i glođe: "Pij i slušaj - ponoći ove prošlost zove... Pričam ti historije i sve tvoje familije; Pričam ti o selu odakle tvoj je djeda nik'o, o maloj trošnoj kući prije sve ove pogibije; Pričam ti o plugu, o smrti i o dugu njima jer zbog njih i dalje mi oremo svoje njive..." Pričaj mi, pričaj, da Bog da nikad ne ostao bez riječi, reci mi sve pa makar bile laži otrovane, Želim sve znati, nasilniče, o vojniku tome, što gine i potiče sa proplanka Kozare! Reci mi ko je bio? Reci mi šta se zbilo? Reci mi ko mi je otac bio! "Tajna nas ruka vodi, crna ruka ka slobodi..." "Rukama nebo hvat'o, ris'o ga iz plavoga u crnoga..." "Još ne sviće rujna zora..." "U planini stajali smo tiho..." "Još ne sviće rujna zora..." "Zar vi mislite da je Sarajevo na tom stalo...?" "'Oj, junaci, nakon toliko godina krvi i rata..." "Ovo je nekad bila moja kuća, ovo što gori - plamen izjeda... Ovo je nekad bila moja kuća... Ovo je nekad bila moja kuća!" Te strašne noći nakon Krfa vratio se svojoj kući, vid'o plamen kako gori, na koljena vrišt'o jad plačući "Ovo što plamen izjeda, k'o udarac mi dođe pod rebra, ja gin'o da se vratim - ne sluteći, ne znajući da su svi mi moji mrtvi, familije sve mi nema... majko, oče, ženo, dijete, vrištim šapatom im imena! Ustajte iz tog groba, pa zar sam ja za ovo gin'o? Moja ženo, moje sveto, da sam makar ja pogin'o, a ti živa tu uz sina, pa da gledam vas s visina, a ne mrtve, vi oboje, izvadio bih oči svoje, Ne vidio tame, sunca, ne vidio zime, ljeta - samo da ste tu kraj mene, samo da je svo nas troje..." Te noći pod plamenom vojnik riso crno nebo, ženu u rukama drž'o, pištolj mu u ruci živi dok mu žena mrtva gleda - u daljini, kao kurjak, a ne čovjek, ispustio urlik k'o što urlici nikad do sad nisu bili tolk'o glasno ispušteni; Iskopao grob dubok da mu čednu ženu primi... Nestao u noći, jadan, gdje nestaju neviđeni, bacio sa sebe pušku, orden, rat mu besmisleni; Progutala tama ga je, sve što im'o nestalo je, neki kažu vratio se nazad svojoj djedovini, a neko reče, baš to veče, pucanj čuo je u tami, presudio sam je sebi, a nije znao detalj mali: Sina mu iz koljevke ot'o dušman kog je znao, gavran crni sve to vid'o, kraj prozora se prikrao, Gled'o godinama kako sin mu iz nejači rast'o - kao otac snažan bio, u detektiva je postao, Sin na oca isto liči, iste oči, iste ruke, isto ime, al' ne prezime, isto sve što je isto sa svime; Misleć' jedno, a to nije, ono što si bio - nisi.. Taj je vojnik otac bio, a taj sin... od silovane majke što će joj iz ruke otet' biti... A taj sin... taj sin si ti... English: THE SMELL OF GUNPOWDER AND FIRE [Suddenly a huge anger came over me as he was admitting to rapping a woman... but that was not the entire truth...] I know that look in the mirror, scattered like the doom of the horizon The truth has finally walked over secrets as soldier walks from one front to the other I know - this small clod of my home, and these walls, colors - even this glass of wine, I can no longer call anything my own because nothing has ever really been mine Other man's hands taught me as I walk, Other man's eyes saw the first steps I took, Stranger's tongue lied, strangers ears heard my first words; I called that same stranger my own father! And he stole, and he raped some woman I have never heard or seen her charms... Like poison in his veins, a thief in the night, He viciously snatched baby from her arms "Son and all the saints, please remember how it is to die... Son, my distant son, I pray to saints so you can hear my cry..." I became a lie... At the age of one in my mother's arms I've sent off my father to war; Memories flood in like river, although I don't remember everything that happened even at that moment, But I see myself in the photo that my fake father gave me and slowly the whole picture comes together: At the age of two, I have no memories, but he tells me that the bomb fell, killed my grandparents on the spot, my mother ended up alone as mothers used to end up like that and had to raise their kids without anyone anywhere to help; While our fathers defended our country with arms, and until recently, they only did that to plow their farms.. Once upon a time, at the age of three, sirens screamed through the city while I was building castles; I built mine from water and wet mud; Somewhere far away in this winter, fathers are fighting, and I'm playing guns and faking all the blood, screaming "War!" The mother becomes quiet with each new day, but still shouts "It will get better..." to the old neighbor downstairs on the first floor. The night - almost a midnight, I hear a screams and shouts, a heavy door being thrown; Drunken idiots threw around the apartment everything that did not have the weight and value of yellow gold... One approaches me while the other laughs, the third shouts loudly: "Do you want to be his new dad?" I was four years old. At the age of five I forgot who and what I was, the sixth year came and passed and I didn't even realized that. My raped and tortured mother was erased from my mind, as if she was made entirely out of mud; Like when I used to build castles, but the castles were real, and this was as if my imagination had created that! The seventh year, where the bomb fell and killed my grandparents, that memory was erased too, deep as pit... The face of the unseen father faded from the picture because he was never mentioned, as if he was swallowed by darkness... He and his name faded, like a tree and leaves before winter, withered and disappeared with their branches. And all those years passed like letters, like words, like love, like everything that always passes in life! Now I know why I drink: The mind forgets, but the soul remembers and sadness comes quietly to the heart; It reminds me of the past, of my mother's touch, of my father who was a hero - it reminds me even more: "Drink and listen - at midnight the past is calling... I'm telling you stories about all your past families; I'm telling you about the village where your grandfather came from, about a small house before all this came to be; I'm telling you about the plow, about death and about all the debt to them... its because of them we still plow our fields..." Tell me, tell me, may God gives you wisdom so you never run out of the words, tell me everything, even if the words are poisoned, I want to know everything, you bastard, about the soldier, who came and died from the glade of mountain Kozara! Tell me who is my father? Tell me what happened? Tell me who he was? Tell me who my father was! "The secret hand is guiding, guiding us towards our freedom..." "I'm holding skies with my hands, coloring them from blue to black..." "Red dawn is still not dawning..." "On this mountain, we were standing silently..." "Red dawn is still not dawning..." "Do you think that Sarajevo will stop at this...?" ""You giants and heroes! After so many years waging this war..." "Ages ago this was my house... Now it burns, engulfed in flames..." This used to be my house... This used to be my house! That terrible night after war ended, he returned to his house, saw the flames burning, fell on his knees screaming and crying: "Everything that flame now eats, as if a blow came under my ribs, I almost died to return - not suspecting, not knowing; All my closest are dead, my family is gone... mother, father, wife, child - I scream their names, but only whisper's growing..." "Get up from those graves, did I almost died for this? My wife, my beloved saint, I'd give everything for me to perish and you live happy with our son while I'm watching you from skies above... to be alive, I'd give sacrifice, I would goudge my own eyes - never to see dark nor light, never to see winter nor summer - if only you were by my side, if only there were all three of us..." That night, holding skies with hands, the soldier drew them all black; with his wife in one arm and the gun in the other, his wife's eyes focused on the heaven. In the distance, like a beast, not a man, he lets not a cry, but a howl, a howl so loud all the beasts were scared; For his beloved he dug a deep grave... He went into the night, that soldier, where the unseen go - threw away his rifle, helmet, knife, this meaningless war behind him, Darkness swallowed him, everything he had disappeared, some say he returned to his grandfathers small, old house; Others said, that very evening, they've heard a shot in the night: "He killed himself", they've shouted, hoping he knew small detail about his child and spouse: His son was taken from the cradle by a neighbour next door, the black raven saw it all, crept up by the window, He watched for years how his son grew from being weak - to strong, from small, scared child to detective, oh so young. The son looked the same as the father, the same eyes, the same hands, the same name, but not the surname, the same everything in every tiny little detail. You thought you were this, made from this clot, yes, you thought this - but that you are not.. That soldier was the husband, the father and that son... from a raped mother, stolen from her hands, he suddenly grew... That son from that cradle... That son is you...

Submitted by MetalElf — Apr 25, 2025

[Večeras sam ubio čovjeka. Majke više nemam, ali sam je osvetio. Jedan komad mene je uništen, a drugi još uvijek traga za istinom i želi saznati što više o mom pravom ocu. Neki kažu da je živ, neki kažu da je mrtav. Kako bilo, jedino što imam je da je on zapravo došao u Beograd s Kozare, iz malog sela Draksenić. Rekli su mi ljudi da će me stići strašna kazna, ako ne ovozemaljska, onda od Boga što sam ovo uradio. Sad kad znam istinu, sva moja sreća, sva moja radost, sve moje biće više ne postoji. Ja sam bio laž, a sad sam nanovo rođen. Te iste sirene koje su dolazile zbog njega, sad su tu za mene. Bjegunac pred zakonom, skupio sam što manje stvari i uputio se ka istini i, nadam se, ka ka očevom ognjištu. Put me vodi na Kozaru...] NASTAVITI ĆE SE...

Submitted by VladTheImpaler666 — Apr 25, 2025