Лутања сакатога беспућима самсаре
Iskonsko sujeverje, drevno ko sam čovek, luta utvoreno izvan ljudskog duha. Ljulja grane, smrdi iz zemlje, sablasno čeka negde pored puta. Trula taraba na zemlju je legla, pokraj trošne kuće stoji starica. Ta raka pored puta grob je sveže prekopan. Kako divne su one stvari što brišu sopstvo i prošlost. Sve je daleko, nebitno i strano dok sedimo na ivici groba. U ovoj nedođiji pustoj nema nikoga. Ovde, na kraju sveta smo sami ti i ja. U crnom podrumu kuće ja bih godinama ležao. U svome plitkome grobu grlio bih tešku zemlju. Pokopaj me... U kući go mrtvac sedi i prstima jede šećer. Starica ga pere i ispira istom vodom. Tužbalica odjekuje, mrtvi pogled znao kazuje. Predajem se celim bićem poganom obredu zgasloga života. Sva volja, želja,snaga i pomisao... pobedjeni negirani mrtvačkim ništavilom. Truloga celivam sveću sebi uzimam, udove ne osećam. Mrtvu vodu pije, da ja legnem u onu raku. Ionako živ mrem...
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Patnja rađa pomisao što će podvojiti od sveta, ozlojađenost, snagu da se pustom stazom ide. Ljudski sklad i sreća samo budale stvara. Izgleda da dobro nije dobro za mene. Gledaj, svuda domen je duhova prostih; što dave tu promisao i istinsku volju. Nadražaj ih vodi ali i nas isto. Da l' se sa njim koljemo sa dovoljno fanatizma? Ležim samoprezren, prikovan na zemlji, prikovan bremenom, što ga tama stvara. Mi nismo kao vi. Plamen što u umu gori zgara želje ljudske, a prekriva misli smele i prevrednovanje. Strašna paradigma, ohola i smela, što ne zna ciljeve i moral drugih ljudi. Ni nalik svetini raznoj što se kiti rogovima, a vrlina im srce greje, i krdoljublje, užasnut i slobodan lutam po praznini. To je spoznato istinsko ime đavola: Bezakonje. To je Đavo, Vrag! Zivotan i nesputan vrlinom. To je Đavo, Satana! Načelo bezljudsko kome sam rob. Kad me zlatnim gajtanom davi: Ja sam mu rob! Kad mač kroz srce zariva: Ja sam mu rob! Kad me prlja i ponižava: Ja sam mu rob! Kad svečano darove prinese mi: Ja sam mu rob!
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Ne može zrak sunca kroz guste grane proći; što stoje isprepletane u počast samoći. Nit će kakav stvor tu uneti života. Šuma tako gusta, potpuno je pusta. Turobnost, smrt u svakome je dahu prastare šume. Tu starce ostavljahu same, da umru od gladi ili zime. U mrtvari podno presvete planine. Ovo mrtvo drveće rađa čudne plodove. O kratke kanape s mrtvih grana vise. Kada sazre padnu na zemlju trulu, gadnu. Tu zadugo ostjući, u tušini cvetajući. Plodovi gorčine, prizor je divota, što odaje počast besmislu života. Zadivljen tim skladom, pozdravi ih prvo, pre no i sam kreneš, da kačiš se na drvo. Kolektivna podsvest slika propast našu, u mrtvari groznoj što majčinski doziva. U zelenom moru ostavićeš sebe, da budeš deo njega, ko što je ono deo tebe.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Spoznaja neće ti doneti moć da učiniš stvari po svojoj volji; doneće ti očaj, koji nemoćan ima: plemenitog duha resantiman. Doneće ti bes i ranu duboku. Isplivati ne možeš se iz mulja do vrata, govna lepe se, taj teret, vuče ka dnu. Često mi na umu da se ubijem i da vas povučem što više sa sobom. Neću da se prljam vašom gadnom krvlju, samo ću da odem i da kažem - zbogom. Zbogom svete, jebem li ti mater. Od tebe će ostat' samo velik krater. Nestaje sva trauma i nemir; nestao sam ja i ceo svemir. Plakaće mi otac, plakaće i majka; šta me se to tiče, kad ja neću biti tu. Opet će budale da jalovo morališu i sve što ne razumeju, prikloniti zlu. Pade zadnja brana takozvane savesti, kuljaju napolje potisnute strasti. Posran, sjeban, očajan i naoružan: sklon ubistvu i samoubistvu. Davno sam se smejao, a sad smejem se iz srca. Krv zaliva ulicu, za bolje i nije. Radost iz očiju da isplačem ne mogu. Na kraju mislim, da još malo mi je. Ako ostave me živog da pitaju "što", rećiću im da me đavo nater'o. Zbogom svete, jebem li ti mater. Od tebe će ostat' samo velik krater. Nestaje sva trauma i nemir; nestao sam ja i ceo svemir. Svetlo iz očiju iscurelo odavno, empatija ubijena hladnom oštrinom. Ono što nazvaše pomrčenim umom beše svest zgažena setom i gorčinom.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Meso trza, razum melje, euforija, što pomisao nosi. Ko da joj je koren u čoveku samom. Ako je zaista tako, kako je plemenit on. Enteogen uzajamnosti prikazuje, a svuda na Zemlji od istog daha zdan. Pitanja postavlja i nove poglede, shvatiti ih, onaj će što u zemlju roni. Roniti duboko. Grobovi su plitko, odvratiće nam pažnju svojim lažnim značajem. Kloni se dubina gde bdiju strahote van poimanja našeg, što će nas progutati. Osećaji jaki, što otisci su sopstva, raslojeni prolaze kroz čula. Aspekti im kasne jedni za drugim, pa se svaki da opaziti jasno. Empatija, produhovljena znamen u saglasje staje sa sveopštom patnjom. Odlučnost postaje potpuna; ciljevi jasni, moći silnije. Odrana ljuštura otkriva tvar od koje je satkano istinsko sopstvo. Tkač, ronilac, se tada samokroji, pažljivo da ne uništi ono što ga čini. Dišem tamu. Pijem tamu. Hodam mutno te žanjem čistotu. Dišem tamu. Živim tamu. Govorim mutno te žanjem čistotu.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Otuđenog duha, izmrcvaren životom, tražeći svoj spokoj ući ću u crkvu. Sam u crnoj noći lutati bogomoljom, da okrepim telo i nađem utehu od svega. O, vi mali ljudi! Što ulazite ovde? Kako se u gomili molit' bogu može? On ne može svima govoriti isto, a mnoštvo telesa lažni spokoj tvori. Hram. Neznan. Duh. Bezdan. Bog bivstvuje jedino u hramu! Stojim na drvenoj stolici za nepokretne, promisleći logos okrenut naopako. Topim boga, uvlačim iglu, osećam ljubav dok prodire u vene, i neslućenu sreću što bog grli mene. Grlio me nije za života svog. Vera postaje snažna u ovoj paradigmi. Počinje masturbacija, s njom i noćna molitva. S krsta, iz tame, odobravajući pogled stiže, dok po licu curi sperma i krv iz leve ruke. Raspet. Slep. Sveden. I lep.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Zašto traže smisao sebi van prostora i vremena? Odgovor na bačenost svoju, i utehu od sudbine tužne. Majka čovečija, majka eros smrt, nadmenost i slepilo rodila je samo, nakot što se valja u govnima i strahu, bez volje i potrebe da nadiđe sebe. Apsolut što odagnava taj strah, Obezvredjuje sveprisutna smrt. Ona koja veo sklanja sa lica sanjara. Ona koja, na kraju, negira sve. Sve utopije i utehe ječanje su slabosti ljudske; isprzne i naivne, bekstvo su od samospoznaje. Tako ljudske nestaće zastarele i zaboravljene, dok propovednici još ni sasvim strunuli nisu. Silni stoje gorostasi sklesani od ljudskog jada. Takav kolos pada bučno nagrizen tečenjem svih stvari. Ne bacam bivstvovanje u stalni poredak, laž i uteha, kad je stalna borba ...i put. Put bez povratka i kraja, jer skončaćeš već usput negde. Crni jarac, bela vrana, i ja opet ostah sam.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026