Храм крви и празнине
Kroz drvored u crnoj noći, put vodi negde tamo. Tuda nikad neću poći, ostaću ovde. Otrgnut u nepoznato proviđenje. Potpuna hermetičnost duha i sveta; kao da nikada niko postojao nije. Ovde je hladno, hladno, tako hladno. Jarko svetlo prosipa se poput pepela. Sitna magla lepi se po meni, i crpi svu vrelinu tela. Svo breme ostalo je tamo iza u svetu koga više nema: I teret koji je bačen na mene; I ljuska koja čini čoveka. Duhovna golotinja osta. Sve duh je upio u sebe oblike međ’ koje sebe plete Sopstvenost postaje breme jer čini opažanja mutnim. Načini me golog! Oprah se u ovoj magli. Čist sam postao, i prazan, slobodan od svega. Ništa više celo ne postoji u meni. Oslobođen od svoga bića, i svega što je ikad bilo. Dok stojeći plutam kroz maglu i mrtvilo. Samo na tom hladnom mestu, uspeo sam da pobegnem od svojih rana. Stešnjen u dubokoj rupi, punoj govana, smrzao sam se i umro.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Najveća mi radost da pljunem ti u lice. U potpunome mraku da zakoljem te s leđa. Da otrujem ti bližnje i bacim ih u raku. Tvoje postojanje mene smrtno vređa. Najveća mi radost da zapalim tvoj dom, prekopam ti pretke, i bacim ljutim psima. Sa zemljom sravnim oltar i pobijem sve svete najsnažniju gadost gajim prema njima. Ja sam tvoj neprijatelj. Krvnik. Satana. Spoznao sam tebe, to šta značiš meni, šta sobom propovedaš u krugu svog života, tu nužnost što sledi iz postavljenog sveta. Želeo bih da joj se predam, al’ ne vredi. Vešala već vise sa prastaroga hrasta i hrapava zjape za tvojim tankim vratom. Lokva krvi nasta jer bodem dok se daviš to crvenilo daje oblik mome bivstvovanju svom. Ja sam tvoj neprijatelj. Krvnik. Satana.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Kad’ se rodi neki čovek nejakog ga nose tamo, žele da ga obeleže kao deo svoga krda; žele da on vidi svet kô da je dala volja tvrda. Uteha mesto istine; ceo život u neznanju. Kada umre neki čovek, oni njega bace dole; u zagrljaj majci crnoj koju gaze celi vek. Tada oni boga mole, jer je rupa nezasita. Grob što uvek gladan zeva ljudskijem životom vlada! Kakva iskrivljena opčinjenost smrću! Nedostojna smrti. Sakuplja se gomila oko leša celiva ga i pozdravlja. Plač i lelek za pokojnikom tako snažni a pritvornički sve zbog snažnog napada straha od smrti: i ti ćeš biti pokopan ovako! Kamena staza vodi ka tvom grobu. Put je besciljan, mučan, i težak. Na kraju ćeš se puzeći uvući u rupu, Licem na dole tresnućeš o dno; Okrenućeš se lako, smejući se tako zatvorićeš kovčeg za sobom. Kakva iskrivljena opčinjenost smrću! Nedostojna smrti. To je samo odraz biti malih ljudi idiotskog poimanja sveta. Sahrana, kao i njihovi životi to je otužna, besmislena farsa. Nek kovčeg prisvoji zemlja zagrljajem tvrdim! Ipak tu, kraj kovčega demon peva svoje pesme. I kamen nad grobom, svako sam sa sobom. Volim divan miris cveća kada o kovčeg tresne. Volim svaki deo toga. Sahrane su čudesne.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Teskoba mi teška na srcu često plačem kada sam sam, ne mogu ti reći zašto je tako ni ja nisam siguran. Kada duh ne luta daleko Teško mi je biti sam sa sobom Opora praznina grli ceo svet i guši me svojim prisustvom. Teskoba mi teška na srcu ceo život vaja po svome svaki pokret ikad načinjen u uzajamnosti je sa njome. Barjak koji nosim kroz rat okićen je znamenjem tim Sav u morbidnim teškim lancima nikad da ih se oslobodim. Guši me nostalgija teška Duboko u duhu, tuga i seta. Kao malo dete me za ruku vodila i pričala o surovosti sveta. Te duboke rane sijaju na licu i bole, svakog moga dana; ali sva mudrost, kao divna ruža, raste iz svake od tih rana.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Moral je odavno odbačen sada se ta priča čuje samo u daljini. Poslednje njegove ostatke u meni čiste vizije mučenja; i depresija. Stvarno saznanje o prirodi čoveka dolazi iz neizbežnih vizija: on je bačen, bačen ovde! Stari nagoni divljaju u mesu, svet se promenio, te ih je obesmislio. Oni menjaju svoje oblike, nedozreli tom novom svetu. Njihova suština ostaje neispunjena. Nedovoljno usmereni, rasipaju se i trule, Smisao je zguljen sa života! Kao neko sakato dete bagra gleda u čudu oko sebe neuke predstave i verovanja obznanjuju naglas svoju nemoć. Sve im je teže sakriti se od oluje što, silna, tutnji svetom. Od glasova što šapću pesme što što teraju u ludilo. Ništavilo guta ceo njegov svet, na čudestan, izobličen način. On neće pobeći nazad gde je bio U naručje boga kog se gadi. Jer ljudi sada mašu njegovim telesom niko ne zna da li je mrtav ili živ: bog malih ljudi, plač plemenite zemlje. Prokletniče, imao si snage samo da porušiš zidove stare. Potrebna je lakoća i živost da bi se sagradio životu hram, u ruini, u praznini, legao si na pustu zemlju i umro pod bremenom istine...
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Plakao sam kraj svoga leša ponovo, tako činim svaki put. Znam, to nije razumno, to iz mene plaču sećanja. Dok trčim krvavom šumom, kroz simbole koji se čine večni teško mi je kada gledam okolo tamo su znaci moje skore smrti. Tada se rodim ponovo, u ekstazi samrtnog grča. Mrtav čovek leži iza mene to sam bio ja. Dalje trčim među drvećem tragam dalje šumama od krvi. Često se vratim do onoga leša držim ga za ruku i tiho,tiho jecam. To su lanci starih dana. Nikada taj leš neće biti ostavljen. Truljenje, ti si najveći dar, najviše stanje svesti, pokretač istinskog života, moj jedini životni cilj. To je ono što nosi dalje, imperativ plemenitog duha; zlatna zora, u čamotinji između rođenja i groba. Onaj čovek stalno prevazilazi sebe. Pljuje na svoj leš kada vidi da truli. Za to mase nisu sposobne, pa su dostojne samo prezira, prezira!
Submitted by The Void — Jun 21, 2026
Ptice su mi opet, donele Tužno i jedan čovek kaže da tako mora biti. Svoje krune uvek nosiću ružno krunama rane svoje glave kriti. Prostrano zelenilo se čini tako živo jato crnih ptica, uokolo se mota spotiču se, padaju, dok gegaju se krivo deformisane, nakazne, ruglo su života. Drveni presto već dugo truli jadno, na njemu zgrbljen kreten, plače kao dete. Skerletnom odorom briše lice gadno, plače i čeka ptice da dolete.
Submitted by The Void — Jun 21, 2026